Par iznošenih tenisica, pregažene dječje uspomene. Nekad su trčale, skakale, jurile kroz lokve, bile dio nečije avanture. Možda su jurile niz brdo, preskakale potoke, gazile kroz blato dok su iza njih ostajali tragovi bezbrižnosti. A sada leže same, ostavljene na hladnom betonu, prekrivene prljavštinom i zaboravom. Jesu li one samo otpad? Ili su postale priča, slika života koji ide dalje bez njih?
Priroda ne bira što u nju ljudi bacaju. Predmeti koje ostavljamo iza sebe nekad su imali svrhu, nekad su bili nečiji mali svijet. A sada su dio pejzaža, neželjeni svjedoci ljudske nepažnje. No, može li ono odbačeno, napušteno i zaboravljeno postati umjetnost kroz objektiv? Može li otpad imati dušu i završiti uokvireno na nečijem zidu dnevnog boravka? Gledamo li ruševine ili tragove nečijeg postojanja? Avanture koje su završile ili one koje tek trebaju biti ispričane?
Ova serija fotografija donosi prizore onoga što ostavljamo iza sebe. Da li je to samo otpad ili neizgovorene priče? Da li su to slike propadanja ili podsjetnici na prolaznost? I na kraju – ako je nešto dovoljno lijepo za objektiv, je li to i dalje smeće?
Add comment
Comments