Kroz duboku šumu, prolazimo kroz srce Gorskog kotara. Oko nas leže trupci, prizori pokolja. Priroda plače. Kamioni natovareni mrtvim stablima prolaze svakih nekoliko minuta, kao da je ovo postala autocesta smrti. Kilometri se nižu, a srce postaje sve teže. Nailazimo na odlagalište otpada. Zastajemo. Ne vjerujemo svojim očima. Užas. Strahota. Tamo u daljini križanje – putokazi, nekoć glasnici smjera, sada šute. Njihove poruke više ne vode nikamo. Značenje? Nestalo. Srećom, poznajemo Gorski kotar kao svoj džep. Putokazi nam ne trebaju. Znamo kamo idemo.
Stižemo na čistinu i gledamo prema vrhu. Tamo je dom – planinarski dom. Nekadašnje utočište, sada razvaljeno, uništeno od ljudske nebrige. Srce se steže. Prisjetim se našeg sanjkališta, izletišta, “skijališta”. Kada padne snijeg, rane su skrivene bijelim pokrivačem, ali čim se snijeg rastopi, stvarnost izlazi na vidjelo. Po livadama leže gume, zahrđale konstrukcije, otpad. Malo dalje, golemi stari planinski dom, nekada veličanstven, sada vapi za obnovom i ljubavlju. Na čistini pred nama livada i vojna povijest – uništeni objekti, išarani grafitima. Nema oznaka, nema priče o onome što su ta mjesta značila. Srećom, znamo. Znamo povijest. Znamo što se tu dogodilo.
Prolazimo državnu granicu. Tiho da nas nitko ne vidi niti čuje ulazimo u susjednu, planinsku zemlju, malu i skromnu. To je ona koju često ismijavamo u vicevima s oko 2 milijuna ljudi. No ovdje je sve na svom mjestu. Stabla ponosno stoje, tako savršeno, kao da ih je netko nacrtao. Nema trupaca, nema smeća. Usred ničega, maleno seoce. Planinske kućice smještene u krug, povezane stazom. Kao bajka. Vozimo dalje, kilometri prolaze. Po obroncima pasu krave, bikovi i volovi. Pašnjaci ograđeni drvenim ogradama – ne onim zahrđalim i metalnim kao kod nas.
Palim mobitel, tražim lokaciju, kad odjednom – obavijest. Novi List javlja o “velikim planovima” za razvoj astroturizma u Gorskom kotaru. Rolete se spuštaju pred očima. Gasim mobitel. Razmišljam o svemu što sam vidio. Astroturizam? Zvjezdarnice? Dok priroda krvari? Srce se slama.
Gorski kotar vapi za pomoći. Gorski kotar ne treba ukrašavati ni lažna obećanja o održivosti. Gorski treba konkretne, stvarne korake. Sada. Odmah,
Gorski kotar ne traži priče. Gorski kotar traži djela.
TREBA SANIRATI SVOJE RANE
Odlagališta otpada sramota su svih nas. Gore, među rijekama i šumama, skrivamo plastiku, tragove vlastitog nemara. Dokle ćemo to raditi? Dok ne nestane šuma koje skrivaju našu sramotu?
TREBA SPASITI ŠUME OD UNIŠTENJA
Svako stablo koje padne nosi sa sobom tišinu – ali ne onu mirnu, nego onu koja najavljuje kraj. Svako posječeno stablo znači uništen dom za životinje, izgubljenu budućnost za našu djecu.
OBNOVITI PLANINARSKE DOMOVE I SKLONIŠTA
Oni nisu samo zaklon od kiše. To su mjesta povezanosti, gdje čovjek pronalazi mir i prirodu. Kako da ljudi nauče poštovati prirodu ako ih nemamo gdje uvesti u njenu srž?
KULTURNO OZNAČITI VOJNU POVIJEST
Treba skinuti grafite, postaviti ploče, ispričati priče. Svaka ruševina može biti muzej na otvorenom. Svaki objekt svjedok je prošlosti koja ne smije biti zaboravljena.
VIŠE HRANILICA, NIKAKO LOV
Priroda nije bojno polje. Životinje zaslužuju zaštitu i mir, a ne nišan i metak.
EDUKACIJA JE KLJUČ
Djeca su budućnost Gorskog kotara. Ako ih ne naučimo da vole i čuvaju prirodu, sve će ovo postati još jedna priča o kraju. Djeca moraju znati – priroda nije resurs. Priroda je dar.
Gorski kotar ne treba “destinacije.” Gorski kotar treba biti dom – i ljudima i životinjama, pticama, rijekama, šumama. Ako ga ne možemo sačuvati, ne zaslužujemo ga.
Gorski kotar, SRETAN TI BOŽIĆ.
Add comment
Comments