“Kralj Podzemlja: Priča o Hrabrosti i Suosjećanju”

Ušli smo u duboki podrum jednog zapuštenog riječkog objekta. Sivilo, samo sivilo. Ofucani zidovi, vlaga, smrad, smeće posvuda, podrapana prljava odjeća… No, misija je bila pred nama. Znali smo što moramo obaviti i koga pronaći, te se na smetnje nismo obazirali, iako smo mogli. Mogli smo biti kao većina, kojoj je toplo i ugodno, kao oni koji su siti i s čvrstim krovom nad glavom. Bilo nas je petnaestak. Nismo se bojali, bili smo hrabri i podrška jedni drugima do samoga kraja. Vodila nas je samo jedna misao – pronaći “Kralja podzemlja”.

Iza ugla se otvorio tunel. Bio je dugačak, a s obje strane nalazili su se prazni prostori. Nekada su to očito bila skladišta. Bila su to vremena kad se živjelo drugačije, kad svijet nije bio toliko iskvaren, kad se cijenio rad i trud starih majstora koji su tu radili. Tada se na posao išlo pješke, kilometrima, u starim, iznošenim cipelama. Danas više nije tako. Vremena su se promijenila, a skladišta su ostala prazna.

Upalili smo lampice. Hodali smo oprezno, tiho razgovarali i divili se praznim prostorima, tišini i mraku. Malo dalje, iza ugla, nalazio se improvizirani toalet, ali ne pravi – već onaj “ma snađi se druže”. U kutu je ležao zeko. Sam i tužan, više nije bio u zagrljaju svog prijatelja-djeteta. Prizor je bio žalostan, atmosfera sumorna, nešto što ćemo zauvijek pamtiti. Odjednom, čuli smo rondanje i premještanje. Netko je bio tu, iza nas. Da, to je bio on. Stigli smo.

“Prijatelju, evo nas, dolazimo u miru. Pozdrav! Jesi li dobro?” Iza naslaganih dasaka koje su služile kao vrata, potiho se začuo tihi glas: “Dobro je, hvala ti.” Kroz maleni otvor između dasaka mogle su se vidjeti podrapane hlače i stare bose noge. Sjedio je, bojao se i sramio. Nije htio izaći, ne na svjetlo, ne u ovom otužnom izdanju. Znao je da može više, ali sudbina je za njega htjela drugačije. Skupili smo sendviče koje smo imali za marendu, poneku slasticu i voćku te mu ih ostavili pred “vratima”.

“Prijatelju, na podu ti ostavljamo sve. Budi dobro i u miru. Čuvaj se.” Potiho nam se zahvalio iz mraka, a mi smo otišli.

Na putu natrag dugo smo razgovarali o svemu što smo vidjeli i doživjeli. Razmišljali smo o osjećajima, pomaganju, ljubavi i njegovoj priči, o kojoj zapravo ne znamo ništa. Ali to nije važno. Do sada možda nije imao nikoga, ali od sada pa nadalje ima nas. Vratit ćemo se da mu pružimo pomoć i ljubav. To je ono što našem društvu, koje zatvara oči uživajući u izobilju, danas kronično nedostaje. Vrijeme je da to promijenimo i postanemo bolji.