U šumi nema signala, nema sigurnog puta i nema garancija. Ali jedno je sigurno – svaka naša avantura praćena je Garmin tehnologijom u stvarnom vremenu.

Šumica je volonterski projekt, zabavni park - izletište u Omišlju - otok Krk. U njoj te čekaju ljuljačke koje lete previsoko, zip line koji će te protresti do kostiju, hammock skriven u krošnji, kućica na drvetu za tajne misije, mala knjižnica za pustolove koji vole predah uz priču i još štošta nešto ultra cool! To je oaza slobode, mjesto gdje priroda i adrenalin idu ruku pod ruku. Otvorena je za sve, 24 sata na dan – bez obzira na dob, vjeru, rasu ili priču koju nosiš. Ako jaaaako voliš šumu, Šumica voli tebe. Dobrodošao u najdivlje malo utočište na otoku Krku. Yeaaah.

Startamo tako da se poput commando elite ekipe bacamo na nama potpuno nepoznatu lokaciju. Teren je neistražen — nema pripreme, nema plana, nema sigurnosne zone. Samo ekipa i divljina koju prvi put vidiš u životu. Od prvog koraka moramo čitati teren, pratiti tragove, koristiti instinkt i donositi odluke u hodu. Cilj je jednostavan: snaći se, preživjeti cijelu avanturu i vlastitim putem doći do cilja.

Maleni, VELIKI – jeste li spremni?

Drži se čvrsto jer looda avantura više ne čeka nikoga!

Dvije "Oaze" su iza nas…A vi ste oni koji znaju što je miris vatre, kiša u čizmi, adrenalin i osmijeh koji se ne briše danima..

Dobrodošao u “PROLJETNU OAZU” – kamp u kojem prestaje rutina, a počinje čista pustolovina!

Davno, 2017., stajali smo na rubu jedne zapuštene šume u Omišlju, na otoku Krku. Šume koja je više nalikovala deponiju otpada nego mjestu života. Plastika, gume, medicinski otpad, ostaci nečijeg zaboravljenog jučer — sve je to ležalo pod zemljom i granama koje su šutjele godinama & godinama. Gledali smo u to i nismo mogli vjerovati koliko je malo dovoljno da priroda izgubi glas. Da je se brutalno zgazi, uništi, obezvrijedi. I koliko čovjek mora nisko pasti da joj to učini. Onda smo samo – zasukali rukave.

Maris i Miha. Brat i sestra iz jednog našeg malog, slanog primorskog mjesta. Klinci koji ne traže šljokice, preskupi mobitel ni blještavilo koje nas svakodnevno davi. Njima to ne treba. Njima treba samo jedno: biti tu. Biti stvarno prisutan. Okruženi ljubavlju. I baš to sam im dao. Jer drukčije sa mnom i ne ide.   Ova individualna avantura bila je posebna. Imali su plan, svoj plan. “Marko, odvedi nas tamo gdje živi najveći predator kojeg imamo… medvjed . Želimo ga vidjeti.” I tu je sve počelo. Srce skoči, mozak kaže: „Idemo.”   Navukli smo staru ekspedicijsku opremu, jer ovo nije izlet. Ovo je ekspedicija. Prava. Sirova. Krenuli smo duboko u Gorski kotar , na mjesta gdje moraš biti duh — tih, nečujan, neprimjetan. Jer ON sve čuje. Sve miriše. Sve osjeti. Hladnoća nam se uvlačila u kosti, ali nije bilo važno. Utaborili smo se i čekali. Osluškivali. Disali polako. I onda... u daljini... pojavio se ON. Naš veliki prijatelj. Medvjed.   Stisnuli smo se jedno uz drugo kao jedno biće. Zagrljeni, zamrznuti u trenutku, gledali smo kako se gegao kroz šumu. Ogroman. Spor. Miran. Nigdje nikoga. Tišina i mi. Prizor za zauvijek. Nekoliko minuta, a kao cijela vječnost. Pa se povukao natrag, u tamu.   Kasnije, sjedimo u šumi okruženi kostima. Priroda je odradila svoje — male životinje ogolile su ih do zadnje niti. Prizor koji ledi krv. “Da, ovo što vidite… čovjek je stvorio. Jači lovi slabijeg.” I baš tu, među kostima, tišinom i hladnoćom, rodila se pouka koju treba ponavljati do beskraja: Voli. Poštuj. Čuvaj. Imamo samo jednu planetu. Jednu šansu.

Jesen. Lišće pocrvenilo, požutjelo, posmeđilo. Svaka grana ima svoju nijansu, kao da se šuma sprema za bal. Po Americi (a i diljem svijeta) od toga su napravili pravi business — biznis od padanja lišća! Woow. Ljudi lete tisuće kilometara, iznajmljuju hotele, troše silne nofce samo da bi se zabili u šumetine Nove Engleske i gledali kako lišće pada. Šetaju, istražuju, dive se. Sve to naravno upakirano u ogromne reklame — “AMAZING AUTUMN FALLS. COME & ENJOY!”

Jean Luc. Mladi pustolov, istraživač i budući kuhar. Moj mali šumski brat. Gostovao je sa mnom u jednoj posebnoj avanturi — onoj koja se ne odvija po blatu, kiši i korijenju, nego među reflektorima, kamerama i mikrofonima.

Što se dogodi kad klinac poželi s nama u ozbiljnu trodnevnu, totalno opičenu, turbo-loodu avanturu? S nama, dečkima, odraslim haharima & šumskim buntovnicima koji imaju samo tri pravila: zezanje, zezanje i zezanje! Pitaš se: hoće li se on uspjeti prilagoditi? Ma kakvi! Mi smo ti prvi koji se prilagođavamo njemu! Točno u trenutku kad startamo – mi odrasla djeca spuštamo se na njegov nivo… pa još malo niže… i još malo, sve dok nam mozak ne klikne na “mode: totalni urnebes”.

Imao sam čast zakoračiti u kultni Studio 1, HRT Radio Rijeke i mogu reći kako to mjesto nije samo prostorija s mikrofonom – to je srce koje pumpa energiju cijeloga grada. Od prvog trenutka kad sam ušao, osjetio sam da me okružuje ista ona vibra koju osjećam kad sam s ekipom u šumi, na brdu ili na quadu na putu prema novoj avanturi. Blebetali smo, zezali se, smijali do suza… i sve to uz onaj osjećaj da eter prenosi baš ono što živim svaki dan – pustolovinu bez filtera. Kad sam pričao o kampovima, noćnim avanturama, potragama za blagom i borbama u šumi, osjetio sam kako studio puca od adrenalina. Čak je i mikrofon izgledao kao da bi najradije istrčao van i ubacio se u akciju s nama.

Malena Cvita i njezini prijatelji – hrabra mala ekipa istraživača – zajedno sa mnom zaputili su se u avanturu. Ne bilo kakvu, nego onu pravu, u nepoznato. Tamo negdje gdje još nitko nije stao, gdje još nitko nije rekao: „Ovo je moje mjesto, ovo je moj vrh.“

Neki dan sam bio visoko na bukvi. Uglavio sam se među gusto granje, udobno koliko to može biti, i pustio pogled da klizi preko zelenih planina. Nebo je bilo široko, oblaci su tromo plovili. Upijao sam mir kao da sam jedini čovjek na svijetu. U jednom trenutku izvadio sam knjigu, debelu knjigu s bezbroj stranica. Stranice su šuškale na povjetarcu, a riječi su se stapale s cvrkutom ptica. To je bio onaj trenutak kad priroda i misli postanu jedno – kao da čitaš i živiš istu priču. Predobro.

Na našoj posljednjoj međunarodnoj pustolovini, gdje su se okupila djeca iz Francuske, Njemačke i Poljske – općina zbratimljenih s Malinskom-Dubašnicom – imali smo jednog posebnog tajnog gosta. Umirovljeni hrvatski general Frane!

Ljetna Oaza je završila – Šume Gorskoga kotara su nas ugostile NA NAJJAČE! Bilo je žestoko, bilo je predivno, bilo je ZA PAMĆENJE.

U divljini, tamo gdje se šapat prirode miješa s otkucajima srca, dolazi trenutak. Trenutak kad netko šapne: “Ja više ne mogu. Teško mi je.” I tu prestaje biti važno koliko si jak, koliko si brz, koliko si snažan. Tu počinje bratstvo. Tu se rađa ono nevidljivo — ljubav, ruka, pogled, prisutnost. Tu se spuštamo svi, bez razlike, i kažemo: “Mi smo tu. Za tebe. Dišemo zajedno. Nosimo te ako treba. Ne postoji ‘ne mogu’. Postoji ‘nisi sam’.”

DOLOVO.

Pedro! Naišli ste možda na njega negdje u šumi, kako zavaljeno leži naslonjen na kamen, s bijelom košuljom zakopčanom do grla, hlačama punim priča i glavom od grančica koje više znaju o tišini nego o Facebooku i ostalim mrežama. Nema ime, nema glas, ali ima poruku: “Pokreni se i kreiraj nešto svojim rukama, čovječe!”

Neki sanjaju o vrhu planine. Mi sanjamo o vrhu stabla.

Prije dvije godine, zajedno s Jovanom Čutul iz udruge Žene za otok sa otoka Krka, pokrenuo sam nešto što nam je oboma bilo u srcu – povratak djetinjstvu. Pravo, divlje, ulično, slobodno djetinjstvo. Tako je nastao "KI GRE NA IGRE?" – putujući event koji doslovno izvlači djecu na ulice primorskih gradića, tamo gdje im je i mjesto.

Sjećaš li se kad si zadnji put zaspao uz zvukove šume, daleko od mobitela, zidova i obaveza? Kad si zadnji put gledao kako tvoje dijete zaspi pod svjetlom svjetlucavih krijesnica, umorno od igre, ali mirno, s osmijehom?

Danas šuma nije šaptala meni. Šaptala je njemu.

Nedavno sam se otisnuo u jednu posebnu avanturu. Ne onu kroz šumetinu, preko brda ili uz vjetar koji nosi miris borovine. Ovaj put otputovao sam u samo srce grada Rijeke, na književni susret koji mi je otvorio srce na posve drugačiji način.